GOSPODAR PRSTENOVA

Elen síla lúmenn' omentielvo

03.05.2007.

LOTR MMORPG

Malo kasnim sa ovim postom, al nema veze. Naime, dana 24. aprila tekuce godine svjetlo dana ugledala je jos jedna igra bazirana na Tolkieneovom zivotnom djelu... Rijec je o igri LOTR Online: Shadows of Angmar, koja ce gaymerima :) pruziti mogucnost da zajedno istraze sve dijelove Medjuzemlja uzivajuci pritom u svim zanimljivim mogucnostima koje nude RPG zanr i online igranje... CIjena igre je simbolicna 49.99$, dok premium paket kosta 59.99$. Kad ce kod nas doci - ne znam, isplati li se cekati - opet ne znam, ali eto... svi MMORPG fanovi koji vole tolkiena mogu komotno napustiti WOW jer Angmar krece u akciju...

23.04.2007.

Hurinova djeca

17. Aprila 2007. objavljena je nova -stara Tolkienova knjiga, Hurinova djeca (orig. The Children of Hurin). Christopher Tolkien je napokon iskupio, uredio i objavio sve spise svoga oca o potresnoj prici o Hurinu, njegovom prokletstvu i odrazu tog prokletstva na njegovu djecu, Turina i Nienoru (do sada su razni fragmenti te price bili razbacani po Silmarilionu, Nedovrsenim i Izgubljenim pricama)...
Na sajmu knjige (na Algoritmovom standu) imao sam priliku da vidim i prelistam ovu knjigu, medjutim, nazalost ona nije bila na prodaju... Kako rece gospodja, u prodaju (kod nas, valjda)  bi trebala doci "uskoro", a cijena bi joj trebala biti 40ak markica... Svakako, isplati se cekati...

03.03.2007.

Glas Sarumanov

Prozor se otvori. Oni su čekali. Iznenada drugi jedan glas progovori, dubok i melodičan; već sam taj zvuk je opčinjavao. Oni koji su neoprezno slušali taj glas rijetko su mogli da saopće riječi koje su čuli; a kada jesu čudili su se jer malo je snage preostajalo u njima. Većinom su se sjećali samo da je bilo uživanje čuti taj glas kako govori; sve što je bilo rečeno izgledalo je mudro i razborito i želja se budila u njima da brzim suglašavanjem i sami izgledaju mudri. Kada su drugi govorili, oni su izgledali grubi i neotesani u poredjenju; a ako bi poricali taj glas, ljutnja se podjarivala u srcima onih pod tim činima. Za neke su čini trajale samo dok bi se glas obraćao njima, a kada bi govorio drugome oni su se osmjehivali kao što čine ljudi koji prozru trik kakvog opsjenara  dok drugi zure u njega. Za mnoge je sam zvuk tog glasa bio dovoljan da ih drži u potčinjenosti; ali za one koje bi osvojio čini su trajale i kad su bili daleko i stalno su slušali taj meki glas kako im šapuće i salijeće ih. Ali niko nije ostao nedirnut; niko bez napora svijesti i volje nije odbacivao njegove molbe i zapovijesti, dokle god je gospodar imao kontrolu nad njim.

20.02.2007.

Zvuci Međuzemlja

Sasvim slucajno naletjeh na jednom forumu na slijedece linkove. O cemu se radi? Gospodin Colin Rudd je na youtube postavio snimke svojih izvedbi najpoznatijih Tolkienovih pjesama (čovjek sam pjeva i svira na gitari), pa rekoh da podijelim, po mom skromnom misljenju, odlicno ostvarenje dotinog.
Ko nije slusao ranije, nek uziva u predivnim keltskim(?) melodijama koje bar načas vraćaju Stare Dane u život... A ko je vec slusao...pa, nek poslusa opet:)

Linkovi:
Beren and Luthien
Durin
Lament for Boromir
Lament for Gandalf
Walking song

29.01.2007.

Helmov Ponor: Bijeli Jahac

Iznenada se na jednom hrptu pojavi jahač, odjeven u bijelo, blistav na izlazećem suncu. Preko niskih bregova rogovi su odjekivali. Iza njega, hitajući niz duge kose, slijedilo je hiljadu pješaka; mačevi su im bili u rukama: Sred njih koračao je jedan Čovjek, visok i snažan. Njegov štit je bio crven. Kad je došao do ruba doline, on prinese usnama veliki crni rog i duhnu zvonki zov. „Erkenbrand!“ povikaše Jahači. „Erkenbdand!“

„Gledaj te Bijelog Jahača!“ zavika Aragorn. „Gandalf je došao ponovo!“

„Mithrandir! Mithrandir!“ reče Legolas. „Ovo je čarobnjaštvo, doista! Hajde! Htio bih da pogledam ovu šumu prije no što se čini promijene.“ Trupe Izengarda su urlale kolebajući se ovamo i onamo, okrećući se od straha ka strahu. Ponovo se rog oglasi sa kule. Dole, kroz prodor u jarku, jurnu kraljeva družina. Sa brda se stušti Erkenbrand, lord od Zapadnog prijevoja. Dole skoči Sjenko, kao jelen koji sigurnih nogu juri planinom. Bijeli Jahač je bio na njemu, i užas od njegovog dolaska ispuni neprijatelja ludilom. Divlji ljudi padoše na lica pred njim. Orci su se teturali i vrištali odbacujući i mač i koplje. Kao crni dim gonjen sve jačim vjetrom bježali su oni. Sa jaukom zađoše pod iščekujuću sjenku drveća, i iz te sjenke nijedan ne izađe ponovo.
25.12.2006.

Helmov Ponor: Juriš kralja Theodena

Nastade grmljavina uz sjevanje vatre. Luk kapije iznad koga je Aragorn casak ranije stajao raspade se i tresnu u dimu i prasini. Barikada je bila razbacana kao gromom. Aragorn otrca do kraljeve kule. Ali, jos dok je kapija padala, a Orci vristali oko nje spremajuci se na juris, zamor se podize iza njih, kao neki vjetar u daljini, i poraste do zagora mnogih glasova koji su dovikivali cudne novisti o zori. Orci na Stijeni, cuvsi taj zamor pometnje,  uskolebase se i pogledase nazad. A onda, iznenadan i strasan, iz kule odozgo oglasi se zvuk velikog roga Helmovog. Svi sto su culi taj zvuk uzdrhtase. Mnogi Orci bacise se nicice i pokrise usi kandzama. Nazad od ponora odbise se odjeci, jeka za jekom, kao da je na svakoj litici stajao neki mocni herald. A na zidovima ljudi pogledase navise, slusajuci u cudu; jer odjeci nisu zamirali. Stalno su se odzivi roga izvijali medju brdima; blizi sad, i glasniji, oni odgovarahu jedni drugima, glaseci se vatreno i slobodno.
“Helm!Helm!” povikase Jahac. “Helm je ustao i vraca se u rat. Helm za Theodena kralja!” I s tim povikom kralj dodje. Njegov konj je bio bijel kao snijeg, zlatan mu je bio stit, akoplje dugo. Uz njegovu desnu ruku nalazio se Aragorn, naslijednik Elendilov, iza njega jahali su lordovi od Kuce Eorla Mladog. Svijetlost se pojavi na nebu. Noc se povuce. “Naprijed, Sinovi Eorla!” S krikom i silnom bukom oni napadose.
---Tako je kralj Theoden izjahao iz Helmovog Ponora i prosjekao svoju stazu do velikog jarka.

01.11.2006.

SJEĆANJA: O buđenju vilenjaka i Prvom zatocenistvu

Sasvim slučajno je bilo da su Valari otkrili da su se Vilenjaci propudili pod zvjezdanim nebom Cuivienena (Daleko na istoku Međuzemlje). Oni tada odlučiše da treba povesti rat protiv Melkora,kako bi oslobodili vilenjake od moguće prijetnje, a vilenjake dovesti u Aman. Tada oni krenuše protiv Melkore i poraziše njegove sluge, razoriše tvrđave Udun (Utumno) i Angband, a Melkora okovaše lancem Angainorom  i odvedoše u zarobljeništvo u Dvorane Mandosove. Melkor nikada nije oprostio vilenjacima jer je znao da su oni razlog njegovome padu. Kasnije će  se iz ove njegove mržnje iznjedriti mnogo, mnogo nevolja:D

U početku su bile tri kuće vilenjaka koje su krenule na zapad i to su Vanyari, kuća Ingweova, plavokosi i najuzvišeniji od svih vilin-naroda, zatim Noldori, narod Finweov, vilenjaci koji su prednjačili u svim vještinama nauke, a poslijednji su bili Teleri, kuća Elwea i Olwea, oni koji su najviše od svega voljeli more i pjevanje. Od naroda Telera odvojili su se Sindari i Nandori. Sindari su ostali na obalama Međuzemlje i njihov je vođa Elwe ( zasto je Elwe ostao i sta se kasnije desilo sa njim govorice se jednom drugom prilikom), dok su Nandori ostali na obalama Anduina. To su Calaquendi – Visokorodni vilenjaci, a oni koji su ostali sa smrtne strane mora nazivaju se Moriquendi – Vilenjaci mraka, a u njih spadaju Sindari, Nandori i Avari (oni koji uopće nisu ni krenuli na Zapad).

Nakon toga Orome povede tri kuće vilenjaka na put ka Amanu i oni koji stigoše na besmrtne obale smjestiše se u Valinoru, u prolazu Calacyrie i na obalama Tol Eressee. Tri doba mira su uslijedila (oko 2900 godina, procjenjuju), nakon čega Melkor bijaše pušten iz zatočeništva. U međuvremenu Feanor, najvještiji od svih vilenjaka, stvori tri silmarila (dragulja izvanredne ljepote) u kojima je bila zatočena svjetlost dva drveta, Laurelina i Telperiona. Sada oslobođeni Melkor poželje Silmarile za sebe i prisjeti se svoje mržnje prema Eldarima ( to su ovi vilenjaci koji su došli u Aman). On ubije Feanorovog oca Finwea i otme silmarile, a zajedno sa čudovišnim paukom Ungolianth on uništi drveće Valinora, pa pobjegne preko Helcaraxea (prev. Led koji se mrvi – nešto kao ledeni most na sjeveru koji spaja Aman sa Međuzemljom) u Međuzemlje, a mnogi Noldori pođu za njim željni osvete...

24.10.2006.

SJEĆANJA: O stavarnju Arde i Valarima

Nakon dužeg odsustvovanja, zbog tehničkih problema prije svega, vraćamo se ponovo sa jednom starom, starom pričicom:


Bješe Eru, Jedini, koji u početku stvori Ainure, Svete, koji bijahu s njim prije no što išta drugo bijaš stvoreno. I bi da Eru okupi sve Ainure i objavi im jednu moćnu temu i reče: „Od teme koju vam objavih, hoću da sada stvarate u harmoniji zajedno Veliku muziku. I Ainuri počeše da pjevaju... Ali dok se tema razvijala, dođe u srce Melkoru, najmoćnijem od Ainura, da uplete u sadržaj svoje misli koje ne bijahu u skladu sa temom Eruovom; jer je nastojao da u njoj uveća moć i slavu udjela njemu dodjeljenog.  I te se dvije muzike preplitaše i boriše i veliki nesklad nastade, a tada Eru ustade i podiže lijevu ruku i otpoče drugu temu, ali nesklad Melkorov se ponovo uzdiže u zaglušujućoj buci i hrvaše se drugom temom i mnogi od Ainura se obeshrabriše i prestadoše da pjevaju. Tada Eru usatde po drugi put i podiže desnu ruku i otpoče treću temu. Borba koja nastade između muzike Melkorove i Treće teme bijaše strašna i svi dvori Eruovi se tresoše i drhtaše... Tada se Eru podiže treći put i na njegov znak sva muzika prestade.

Onda Eru povede Ainure u Prazninu i pokaza im njihovu muziku: vizija novog Svijeta stvori se pred njima i poče da raste, razvija se, raspreda svoju historiju i učini im se da počinje da živi. Trenutak poslije ta vizija iščeznu, a Eru povika: Ea! Neka bude! i tako nasta Ea – svijet koji jeste i svi Ainuri koji su htjeli mogli su sići na njega , i oni se nadalje nazivaju Valari, Sile Svijeta.

 Na Ardu (svijet) dođe četrnaest Valara:

Manwe – gospodar vjetra i oblaka, najmoćniji od svih Valara    (njegovi su glasnici golemi orlovi - Gwaihir i Thorondor)

Ulmo – gospodar voda

               Aule – gospodar svega od čega je zemlja načinjena i oblikovanje stvari bijaše njegov posao

Orome – lovac

Tulkas – Neustrašivi, borac

Mandos – čuvar Kuća mrtvih

Lorien – gospodar  vizija i snova

Varda – gospodarica zvijezda (vilenjaci je zovu još i Elbereth ili Gilthoniel)

Niena – „...ona donosi snagu duha i pretvara tugu u radost“

Este – kako kaže Tolkien „...odmor je njen dar“

Vaire – upliće sve što ikada bijaše u Vremenu u svoje pripovjedačke tkanine

Vana – gospodarica mladosti

Nesa – „...okretna i brzonoga...ushićuje se igrama i plesom“?

                Yavana – darovateljka plodova, gospodarica  biljaka i živtinja

Melkor se ne ubraja među Valare, zato što je okrenuo leđa Muzici Eruovoj i poželio da gospodari Svijetom. Iako je bio najmoćniji od Valara, on je svoje moći preokretao u zle namjere i rasipao je svoju snagu u tiraniji i nasilju. Njega su Noldori kasnije prozvali  Morgoth, što znači Mračni Neprijatelj.
Osim Valara postojali su i drugi duhovi, manje moći i nižeg ranga, koji su se nazivali Maiari.(Čarobnjaci trećeg doba su, pretpostavlja se, bili Maiari, kao što su bili i Balrozi. Sauron je također bio Maia.)
Dakle, svojim moćima Valari i Maiari počeše oblikovati svijet, a njihove namjere su stalno osujećivali Melkor i njegovi podanici (Sauron i Balrozi, prije svih). A kad sav svijet bi oblikovan Valari se nastaniše u Amanu, najzapadnijoj zemlji, i utvrdiše se visokim planinama Pelori, i Yavana stvori dva drveta Laurelin i Telperion koja osvjetljavaše zemlje Valara - Valinor, a Melkor ostade da gospodari mrakom Međuzemlje. (Prije drveća bile su dvije lampe, Iluin i Ormal, na sjeveru i jugu Međuzemlje, ali njih je Melkor odmah srušio, tako da nije baš ni bitno...) Vrijeme dolaska Najstarije Eruove djece ostalo je i dalje nepoznato...
28.09.2006.

Preuredjivanje i opsirnije pisanje o Starim danima

Nešto gledam svoje postove i komentare na iste i nekako sam došao do zaključka da treba malo da revitaliziram ovaj kutak Međuzemlja...Uskoro, već slijedeće sedmice, svi postovi o Starijim danima kao i sve pjesme koje su objavljene biće obrisane...Naravno ne zauvijek, objavljivaću ih redovno pod nekim nazivom, recimo, 'Sjećanja' ili 'Pjesme'... Ovo ću da učinim jer sam primio par primjedbi da sam dosta malo govorio o Prvom dobu i ja se u potpunosti slažem...Dakle od iduće sedmice počinjem ponovo sa Prvim dobom, ovaj put opširnije i detaljnije, ubačenim (retrospektivno) u Kronologiju Gospodara Prstenova...

17.09.2006.

Helmov Ponor: Opsada

[i]Bila je prošla ponoć. Nebo se u potpunosti zamračilo i nepomičnost teškog vazduha predskazivala je nepogodu. Iznenada oblaci bijahu sprženi jednim zasljepljujućim blijeskom. Razgranate munje sručiše se na istočne bregove. U jednom zaustavljenom trenutku posmatrači na zidinama vidješe čitav prizor između sebe i jarka, osvjetljen bijelom svjetlošću: on je ključao i gmizao od crnih prilika, nekih zgurenih i širokih, nekih visokih, groznih, sa visokim šljemovima i crnim štitovima. Stotine i stotine još ih se preljevalo preko jarka i kroz prodor. Crna plima potekla je gore do zidova od litice do litice. Grmljavina se valjala dolinom. Kiša se sruči šibajući.
Strijele guste kao ta kiša zazviždaše preko kruništa i padoše zveckajući i iskreći o kamenje. Neke nađoše cilj. Počeo je napad na Helmov Ponor, ali ni zvuk ni izazov ne čuše se iznutra; nikakve strijele ne dođoše u odgovor.
Napadačke trupe stadoše, ukočene tihom prijetnjom stijenja i zida. Opet i opet munje su raskidale tamu. Onda Orci zakričaše, mašući kopljima i mačevima i izbacujući oblake strijela na svakog ko je stajao otkriven an kruništima, a Ljudi od Marke zapanjeno su gledali napolje na , kako im se činilo, grdno polje tamnog kukuruza, šibano olujom rata, a svaki klip je sijao bodljikavom svjetlošću.
Bakrene trube se oglasiše. Neprijatelj u talasima navali naprijed; neki uza zid ponora, drugi prema nasipu i nagibu koji je vodio gore ka kapijama Rograda (engl. Hornburg). Tu su bili okupljeni najgolemiji Orci i Divlji Ljudi sa kosa Dunlanda. Časak su oklijevali, pa onda kretoše naprijed, munje su sjevale; na svakom šljemu i štitu vidjela se naslikana sablasna ruka Isengarda. Dosegoše do vrha Stijene; nahrupiše prema kapijama.
Onda, najzad, dođe odgovor: oluja strijela ih presret i grad kamenja. Oni se uskolebaše, rasprštaše se i pobjegoše nazad, a onda napadoše ponovo, rasprštaše se i ponovo napadoše, i svaki put, poput nadolazećeg mora, zadržavali su se na višoj tački. Ponovo jeknuše trube i masa Ljudi sa urlikom skoči naprijed. Oni su držali ogromne štitove iznad sebe kao krov, dok su u sredini nosili dva debla od moćnih drveta. Iza njih se poredaše Orci-lukonoše šaljući pljusak strijela protiv strijelaca na zidovima. Oni dosegoše kapije. Debla, zanjihana snažnim rukama, tresnuše o grede sa razdirućom tutnjavom. Ako bi koji Čovjek pao, zdrobljen kamenom hitnutim odozgore, dvojica drugih priskakali su da zauzmu njegovo mjesto. Opet i opet, ogromni ovnovi njihali su se i treskali.
Eomer i Aragorn stajali su zajedno na zidu Ponora. Oni su čuli urlik glasova i gruhanje ovnova, a tada u jednom iznenadnom blijesku svjetlosti, smotriše opasnost na kapijama.
„Hodi!“ reče Aragorn. „ovo je čas kada mi izvlačimo mačeve zajedno!“[/i]

03.09.2006.

Helmov Ponor: Dolazak

Nakon što je Theoden oslobođen od Sarumanove zle čarolije, Kralj Marke je poveo svoj narod ka Helmovom Ponoru. Isengardov udar je bio očekivan, a za odbranu nije bilo boljeg mjesta od Drevne utvrde Rohana…
[i]Kralj i njegovi jahači prođoše dalje. Sjahali su prije nasipa koji je prelazio potok. U dugom nizu vodili su konje usponom i zašli u kapije Rograda (engl.Hornburg). Tu su bili pozdravljeni sa radošću i obnovljenom nadom, jer je sada bilo dovoljno ljudi da posjednu grad i preprečni zid. Eomer brzo dovede svoje ljude u stanje gotovosti. Kralj i ljudi od njegovog doma bili su u Rogradu kao i mnogo ljudi od Prevoja (engl. Westfold). Ali na zid Ponora i njegovu kulu, i iza njega, Eomer rasporedi najveći dio snage koju je imao, jer ako bi napad bio odlučan i sa velikom silom, odbrana se činila neizvjesnom. Konje su odveli daleko u Ponor pod onolikom stražom kolika su mogla odvojiti.
Zid ponora je bio dvadeset stopa visok, i tako debeo da su četiri čovjeka mogla da idu uporedo vrhom, zaštićeni grudobranom preko kojeg bi samo visoka osoba mogla da gleda. Tu i tamo su bili prorezi u kamenu, kroz koje su vojnici mogli da strijeljaju. Do ovog kruništa moglo se stići stepeništem koje se spuštalo iz jednih vrata na spoljašnjem bedemu Rograda; sa tri odmorišta to stepenište je vodilo na zid otraga, ali sprijeda on je bio gladak; ogromno kamenje bilo je ugrađeno sa takvom vještinom da se nikakav oslonac nije mogao naći na njegovim spojnicama, a pri vrhu se ono nadnosilo kao morem podlokana litica…[/i]

19.08.2006.

Promidzbeni program

Evo dva foruma koja bi valjalo posjetiti:
1. RPG forum za sve roleplayere
2. Blog.ba forum, odlicno mjesto za razonodu i ozdravljenje(nesto kao vazdusna banja samo bolje)

11.08.2006.

Legolas

„ A malo dalje je sjedio jedan strani Vilenjak odjeven u zeleno i mrko, Legolas, glasnik svoga oca Thranduila, kralja Sjeverne Mrke šume.“
Uistinu, veoma je malo Legolasovih opisa dato u knjizi. Upravo stoga ostaje nepoznanica koliko je bio visok, koje mu je boje bila kosa ili oči. Zasigurno je da je bio izvanredno lijep, kao i svi vilenjaci, ali to je sve. Kao i većina od preostalog Vilin-roda, posjedovao je oštar vilenjački vid, veliku mudrost i poznavanje historije (treba se osvrnuti na susret sa Balrogom, kada ga Legolas prepozna kao demona Morgothovog) i, povrh svega, bio je vješt strijelac.
„Legolasu ona dade luk kakav su Ghaladrimi upotrebljavali, duži i čvrći od lukova iz Mrke šume i zapet tetivom od vilin-kose“
Nakon završetka Rata za Prsten, Legolas je preselio u Ithilien, zajedno sa mnogima od svoga roda, nakon čega je taj kraj ponovo ozelenio i procvjetao i ponovo postao naljepše mjesto u svim Zapadnim zemljama. Nakon smrti kralja Elessara, godine 120 četvrtog razdoblja, Legolas je poslušao želju svoga srca( baš kako mu je Galadriel prorekla) i otplovio preko mora na Eresseu. Sa sobom je poveo svog najboljeg prijatelja, patuljka Gimlija. Na slici koja stoji uz post nalaze se njih dvojica pred bitku za Helmov Ponor (nacrtao John Howe)...

10.07.2006.

Grima Crvjezik - pjesma o Lothlorienu (Part2)

[i]...Udvornost tvoga dvora se ponešto smanjila u posljednje vrijeme, Theodene, sine Thengelov“, reče Gandalf. „Nije li glasnik sa tvoje kapije saopćio imena mojih saputnika? Rijetko je kakav lord od Rohana dočekao tri ovakva gosta. Na tvojim vratima položili su oni oružja vrijedna mnogog Smrtnog Čovjeka, pa i onih najmoćnijih. Siva je njihova odora jer su ih Vilenjaci odjenuli, i tako su prošli kroz sjenke velikih opsanosti do tvoga dvorca.“
„Onda je to istina, kako je Eomer izvjestio, da si ti u dosluhu sa Volšebnicom od Zlatne šume?“ reče Crvjezik. „Nije se tome čuditi: mreže obmane uvijek su tkane u Dwimordenu.“
Gimli iskorači naprijed, ali iznenada osjeti da ga je Gandalfova šaka stegla za rame, i on zastade, stojeći ukočen kao kamen,

U Dwimordenu, u Lorien-kraju
Gdje rijetko kada stope Ljudi staju,
Smrtnih je malo svjetla bajna
Vidjelo tamo, vječna i sjajna.
Galadriel! Galadriel!
Bistra ti voda izvora; sjela
Ti zvijezda na bijelu šaku i blista
List ti bez mane, zemlja ti čista
U Dwimordenu, u Lorien-kraju
Ljepšem od snova što ih Smrtni Ljudi znaju

Tako je Gandalf meko pjevao, a potom se iznenada promjeni. Odbacivši svoj iznišeni ogrtač on se uspravi, više se nije oslanjao na palicu, i progovori jasnim hladnim glasom:
„Mudri govore samo o onome što znaju, Grima, sine Galmodov. Glup si crv ti postao. Dakle budi tih, i drži svoj račvasti jezik za zubima. Ja nisam prošao kroz plamen i smrt da se nadmećem iskrivljenim riječima sa nekim slugom dok munje padaju.“
On podiže palicu. Začu se grmljavina. Sunčeva svjetlost se premrači na istočnim prozorima; čitava dvorana postade iznenada tamna kao noć. Vatra zgasnu i klonu u žeravicu. Samo se Gandalf mogao vidjeti kako stoji, bijel i visok, ispred potamnjelog ognjišta.
U toj tmini začu se siktanje Crvjezikovog glasa: „Nisam li ti savjetovao, Gospodaru, da mu zabraniš palicu. Ona budala, Hama, izdao nas je!“...[/i]

08.07.2006.

Grima Crvjezik (Part 1)

„... Zašto bih te ja dočekao sa dobrodošlicom, Gandalfe Vranolujni? Reci mi to.“ (reče Theoden) [i]Lagano, on ponovo sjede na svoje sjedište.
„Govoriš pravo, gospodaru“, reče blijedi čovjek koji je sjedio na stepenicama prijestolja. „Nema ni pet dana kako su nam stigle gorke vijesti da je Theodred, sin tvoj, ubijen na Zapadnim međama: tvoja desna ruka, Drugi zapovjednik marke. U Eomera je malo uzdanja. Malo bi ljudi bilo ostavljeno da čuva tvoje zidove kad bi njemu bilo dopušteno da vlada. A sad upravo saznajemo iz Gondora da se Mračni Gospodar pokreće na Istoku. Takav je čas u kome ova lutalica bira da se vrati. Lathspell ja te imenujem, Zloguk; a zloguk je zao gost, kaže se.“ On se nasmija grubo, podiže svoje teške kapke za trenutak i upilji se u strance mračnim očima.
„Tebe drže za mudrog, moj prijatelju Crvjeziče[/i] (Wormtongue),[i] i bez sumnje si velika potpora svom gospodaru“, odgovori Gandalf nekako mekim glasom. „A ipak na dva načina može čovjek doći sa lošim vijestima. Može biti pokretač zla, ili može biti onaj koji nema veze s tim, i dolazi samo da pruži pomoć u doba nevolje.“
„To jeste tačno“, reče Crvjezik, „ali postojii jedna treća vrsta: sakupljači kostiju, oni što se petljaju u jade drugih, perad lešinarska što se deblja od rata. Kakvu si pomoć ti ikada pružio Vranolujni? I kakvu pomoć donosiš sada? Pomoć od nas – to si ti tražio posljednji put kad si bio ovdje. Onda ti je moj gospodar naložio da odabereš kojeg god konja hoćeš i odeš, i na čudo svima uzeo si Sjenka u svojoj drskosti Moj gospodar je bio duboko ožalošćen; ipak nekima se učinilo da ta cijena nije prevelika da ti budeš otposlan iz ove zemlje. Nagađam da će, vjerovatno, isto ispasti još jednom: ti ćeš prije tražiti pomoć nego je pružiti. Dovodiš li Ljude? Dovodiš li konje, mačeve, koplja? To bih ja nazvao pomoću; to je naša trenutna potreba. Ali ko su ovi što idu za tvojim skutom?Tri odrpane lutalice u sivom, a ti lično najprosjačkiji od sve četvorice!“ [/i] (NASTAVLJA SE:)

29.06.2006.

Edoras

Gandalf pokaza naprijed. „Gledajte!“ povika, i oni digoše umorne oči. Ispred njih bilse u Južne planine, bijelih vrhova i crno isprugane. Zemlja pod travom talasala se naspram bregova na njenim ivicama i tekla naviše u mnoge uvale, još nejasne i mračne, netaknute svjetlošću zore, uvijajući se ka srcu velikih planina. Neposredno ispred putnika najšira od ovih uvala otvarala se kao kakav dugi zaliv među brdima. Duboko unutra oni nazriješe neku planinsku masu sa jednim visokim vrhom; u čeljustima doline stajala je kao kakav stražar ta usamljena uzvisina. Oko njenog podnožja, poput srebrene niti, tekao je potok koji je isticao iz doline; na vijeđama joj uhvatiše, još dalek, odblijesak na suncu koje se dizalo; treptaj zlata. „Govori, Legolase!“ reče Gandalf. „Reci nam šta vidiš tu pred nama!“ Legolas se zagleda naprijed, zaklanjajući od vodoravnih zraka tek izašlog sunca. „Ja vidim jedan bijeli potok što dolazi naniže od snjegova“, reče on. „Gdje on izbija iz sjenki udoline, jedan zeleni brijeg diže se na istoku. Okružuju ga jarak, moćni zid i trnovita ograda. Unutra, dižu se krovovi kućam a u središtu, potsavljen na jednu zelenu terasu, uzdiže se veliki dvor ljudi. Mojim očima se čini da mu je krovina od zlata. Svjetlost od njega sija daleko preko ove zemlje. Zlatni su, takođe, i direci njegovih vratnica. Tu stoje ljudi u sjajnim oklopima; ali sve ostalo u tim dvorima još je u snu.
„Edoras se ti dvori zovu“, reče Gandalf, „a Meduseld je onaj zlatni dvorac. Tu stoluje Theoden, sin Thengelov, kralj Marke Rohanske...“

06.06.2006.

Bijeli cvijet nezaborava - Simbelmyne

Simbelmyne – cvijeće koje je u izobilju raslo na humci Kraljeva Rohana ispod Edorasa, a nda jeziku Rohirrima znači nezaborav: „Jer oni cvjetaju tokom cijele godine i rastu na mjestima gdje su mrtvi sahranjeni.“ Imena za ovaj cvijet na kvenijskom (quenya) su alfirin i uilos. Uilos nema znacenje nezaborav već 'Vječno bijel' ( treba primjetiti da u oba ova imena nezaborav (Evermind) i uilos (Everwhite) postoji element ever koji ukazuje na vječnost, nešto neprolazno, što se ne zaboravlja...).

01.06.2006.

Argonath

Frodo, piljeći naprijed, ugleda u daljini dvije velike stijene kako se primiču: izgledale su kao velike kule ili stubovi. Visoke okomite i zloslutne stajale one sa obje strane toka. Jedan uzan prodor pojavi se između njih i rijeka ponese čamce prema njemu.
„Gledajete Argonate, Stubove kraljeva!“ povika Aragorn. Dok je Frodo nošen strujom išao prema njima, veliki stubovi dizali su se kao kule njemu u susret. Kao gorostasi su mu izgledali, silne sive prilike ćutljive ali prijeteće. Onda vidje da su oni zaista izrađeni i oblikovani: umjetnost i moć starine radile su na njima, i još su oni, kroz sunca i kiše zaboravljenih godina, čuvali moćna obličja u kojima su bili isklesani. Na ogromnim postoljima s osnovama u dubokim vodama stajalasu dva džinovska kralja od kamena: još su se, napuklih obrva, zamagljenim očima mrgodili na Sjever. Lijeva ruka kod obojice bila je podignuta s dlanom upolje u gestu upozorenja; u obje desne šake bile su sjekire; na objema glavama bio je kalpak koji se odronjavao, i kruna. Veliku moć i veličanstvenost još su čuvali ti nijemi stražari jednog davno iščezlog kraljevstva...


25.05.2006.

Song of Earendil

Eärendil was a mariner
that tarried in Arvernien;
he built a boat of timber felled
in Nimbrethil to journey in;
her sails he wove of silver fair,
of silver were her lanterns made,
her prow was fashioned like a swan,
and light upon her banners laid.

In panoply of ancient kings,
in chained rings he armoured him;
his shining shield was scored with runes
to ward all wounds and harm from him;
his bow was made of dragon-horn,
his arrows shorn of ebony,
of silver was his habergeon,
his scabbard of chalcedony;
his sword of steel was valiant,
of adamant his helmet tall,
an eagle-plume upon his crest,
upon his breast an emerald.

Beneath the Moon and under star
he wandered far from northern strands,
bewildered on enchanted ways
beyond the days of mortal lands.
From gnashing of the Narrow Ice
where shadow lies on frozen hills,
from nether heats and burning waste
he turned in haste, and roving still
on starless waters far astray
at last he came to Night of Naught,
and passed, and never sight he saw
of shining shore nor light he sought.

The winds of wrath came driving him,
and blindly in the foam he fled
from west to east and errandless,
unheralded he homeward sped.

There flying Elwing came to him,
and flame was in the darkness lit;
more bright than light of diamond
the fire upon her carcanet.
The Silmaril she bound on him
and crowned him with the living light
and dauntless then with burning brow
he turned his prow; and in the night
from Otherworld beyond the Sea
there strong and free a storm arose,
a wind of power in Tarmenel;
by paths that seldom mortal goes
his boat it bore with biting breath
as might of death across the grey
and long-forsaken seas distressed:
from east to west he passed away.

Through Evernight he back was borne
on black and roaring waves that ran
o'er leagues unlit and foundered shores
that drowned before the Days began,
until he heard on strands of pearl
where ends the world the music long,
where ever-foaming billows roll
the yellow gold and jewels wan.

He saw the Mountain silent rise
where twilight lies upon the knees
of Valinor, and Eldamar
beheld afar beyond the seas.
A wanderer escaped from night
to haven white he came at last,
to Elvenhome the green and fair
where keen the air, where pale as glass
beneath the Hill of Ilmarin
a-glimmer in valley sheer
the lamplit towers of Tirion
are mirrored on the Shadowmere.

He tarried there from errantry,
and melodies they taught to him,
and sages old him marvels told,
and harps of gold they brought to him.
They clothed him then in elven-white,
and seven lights before him sent,
as through the Calacirian
to hidden land forlorn he went.
He came unto the timeless halls
where shining fall the countless years,
and endless reigns the Elder King
in Ilmarin on Mountain sheer;
and words unheard were spoken then
of folk of Men and Elven-kin.
Beyond the world were visions showed
forbid to those that dwell therein.

A ship then new they built for him
of mithril and of elven-glass
with shining prow; no shaven oar
nor sail she bore on silver mast:
the Silmaril as lantern light
and banner bright with living flame
to gleam thereon by Elbereth
herself was set, who thither came
and wings immortal made for him,
and laid on him undying doom,
to sail the shoreless skies and come
behind the Sun and light of Moon.

From Evereven's lofty hills
where softly silver fountains fall
his wings him bore, a wandering light,
beyond the mighty Mountain Wall.
From World's End then he turned away,
and yearned again to find afar
his home through shadows journeying,
and burning as an island star
on high above the mists he came,
a distant flame before the Sun,
a wonder ere the waking dawn
where grey the Norland waters run.

And over Middle-earth he passed
and heard at last the weeping sore
of women and of elven-maids
in Elder Days, in years of yore.
But on him mighty doom was laid,
till Moon should fade, an orbéd star
to pass, and tarry never more
on Hither Shores where mortals are;
for ever still a herald on
an errand that should never rest
to bear his shining lamp afar,
the Flammifer of Westernesse.

04.05.2006.

Boromir

[i]A malo dalje je sjedio jedan visok čovjek, lijepog i plemenitog lica, tamnokos, sivih očiju, ponosan i stroga pogleda. Bio je u ogrtaču i čizmama kao za putovanje na konju; zaista, iako mu je odjeća bila bogata, a ogrtač postavljen krznom, bila je zamrljana od dugog putovanja. On je nosio srebrnu ogrlicu u koju je bio usađen jedan jedini bijeli kamen; njegova talasasta kosa bila je podsječena u visini ramena. Na kaišu preko grudi nosio je veliki rog, s vrhom okovanim srebrom, koji mu je sada ležao na koljenima...
...“Ovdje je“, reče Elrond, okrenuvši se Gandalfu, „Boromir, Čovjek sa Juga. On je stigao u sivilo jutra i traži savjet. Ja sam ga pozvao da bude prisutan, jer ovdje će se na njegova pitanja odgovoriti.“[/i]
Eto ga, Boromir... Gore ga je profesor fino opisao, a ja ću još dodati, mada to svi znaju, da je on Denethorov sin, što će reći Faramirov burazer... Bio je najsjajniji gondorski Kapetan sve dok nije nastradao na osmatračnici iznad Raurosa, ali o tome nešto kasnije.

01.05.2006.

One White Tree

Evo jedna pjesmica o Elendilovom dolasku...

[i]Tall Ships and tall Kings
Three times three.
What brought they from the foundered land
.......................Over the flowing sea?
.......................Seven stars and seven stones
.......................And one white tree[/i]

28.04.2006.

George R.R. Martin

Ne znam, eto mislim da je red da spomenem i ovo djelo epske fantazije: The Song of Ice and Fire, od George R.R. Martina ( kažu, najvećeg živog pisca fantazije).
Djelo se sastoji iz više knjiga - nastavaka od kojih su četiri izašla do sada: Igra prijestola, Sraz kraljeva, Oluja mačeva, Gozba vrana. Svi koji imaju slobodnog vremena trebali bi se uhvatiti čitanja, i vjerujem da će biti zadovoljni ( djelo je vreoma opširno, sa dosta likova, veoma dobro napisano ). Ali, mislim da knjiga ipak nije bolja od Gospodara prstenova – Tolkien je bio genije svoje vrste i pitanje je da li će se roditi neko veći od njega. Hajde, kad već spominjem djela koja valja pročitati treba istaknuti i Wheel of Time serijal od Roberta Džordana (Oni koji su igrali Dungeons&Dragons znaju da postoji zasebna konfiguracija za tu igru koja je urađena po Džordanovom bestseleru)... Ne znam, ko može neka nabavi knjige i proširi si vidike, ko ne može – nek' čita Gospodara prstenova, ponovo i ponovo i ponovo...

21.04.2006.

The Battle for Middle-earth II

Napokon sam nabavio i prešao Battle for Middle-earth II i mogu nešto reći o igri.Prvo i najvažnije, ova igra ne donosi nikakve novitete u RTS žanr ali pokazuje veliki napredak u odnosu na prvi dio. Dakle, radnja se odvija paralelno sa Frodovim putovanjem i smještena je na sjeveru Međuzemlje. TAmo se patuljci Erebora, vilenjaci iz Rivendela i Lothloriena te ljudi iz Dola bore protiv goblina i Saouronovih sluga u Dol Gulduru. Igra se sa dvije nove rase: vilenjacima i patuljcima, gradnja baze više nije ograničena na onaj krug iz prvog dijela a tu su, pored novih jednica koje neću nabrajati, i novi heroji poput Arwen, Glorfindela, Elronda, Haldira, Thranduila, Daina i Gloina kod pozitivaca, a Usta Sauronova, Goblin-kralj i veća lepeza Nazgula kod negativaca. Sve u svemu, meni se dopada. Nije nešto ekstra inovativno, ali mislim da bi se svim ljubiteljima Trilogije trebalo dopasti.
KONFIGURACIJA na kojoj sam ja igrao igru:
AThlon64 3200 Venice
DDR 1GB
ATi Radeon 9600pro 256MB
Igra zauzima cca 5GB na HDD-u

16.04.2006.

Eorl the Joung

Pjesma o Eorlu (prvom kralju Rohana) - neko će se sjetiti da dio nje recituje Theoden kada stavlja oklop prije bitke za Helm's Deep...

[i]Where now is the horse and the rider? Where is the horn that was blowing?
Where is the helm and the hauberk, and the bright hair flowing?
Where is the hand on the harpstring, and the red fire glowing?
Where is the spring and the harvest and the corn growing?
They have passed like rain on the mountain, like a wind in the meadow;
The days have gone down in the West behind the hills into shadow.
Who shall gather the smoke of the dead wood burning,
Or behold the flowing years from the Sea returning?[/i]

24.03.2006.

Encyclopedia of Arda

19.03.2006.

Gospodari Lothloriena

...Veoma visoki su bili, Gospodarica ne manja od Gospodara, i ozbiljni, i lijepi. Bili su odjeveni u bijelo; Gospodarica je imala kosu od tamnog zlata, a gospodar Celeborn srebrnu, dugu i blistavu, ali nikakav znak starenja se nije opažao na njima, osim ako nije počivao u dubini njihovih pogleda, jer oči su im ile oštre kao koplja od svjetlosti zvijezda, a ipak umne; zdenci dubokih sjećanja...
Tako ih je opisao prof.T. a ja još imam dodati da je Galadriel, prema mojim podacima i matematici, najstarija osoba koja je bila u to doba na Međuzemlji ( Treebearda ne računam jer o njemu ne znam baš ništa, a i on je veoma star. Za Toma Bombadila vrijedi isto.) - vjerujem oko 10 000 godina, možda manje. U svakom slučaju, ona je bila kći Finarfina, što znači da je pripadala Noldorima, s kojim je pobjegla iz Amana u potrazi za Silmarilima U trećem dobu ona je bila čuvarica Nenye, prstena vode, otišla je u Sive Luke 26.septembra 3021.g. zajedno sa Frodom, Bilbom, Elrondom i Gandalfom, a Celeborn je otišao nešto kasnije...

16.03.2006.

Ne sjakti sve što je od zlata žarom...

Eh, evo ga prijevod one pjesme iz prethodnog posta.
Odnosi se na Aragorna.


Ne sjakti sve što je od zlata žarom,
ni sve lutalice nisu izgubljene;
Nema sušenja snažnom a starom,
Mraz ne doseže duboke korijene.
Iz pepela će se vatra dići jača,
Iz sjenki će nići svjetlosne strune,
Obnoviće se oštrica skršenoga mača,
Biće ponovo kralj onaj bez krune.

12.03.2006.

All That Is Gold Does Not Glitter


All that is gold does not glitter,
Not all those who wander are lost;
The old that is strong does not wither,
Deep roots are not reached by the frost.
From the ashes a fire shall be woken,
A light from the shadows shall spring;
Renewed shall be blade that was broken,
The crownless again shall be king

10.03.2006.

Caras Galadhon - Grad Lothloriena

[i]Frodo pogleda i vidje, još udaljen, brijeg mnogih zelenih stabala, ili grad zelenih kula - šta od toga, nije mogao da razabere. Činilio mu se da iz njega dopiru moć i svjetlost koje drže svu tu zemlju u vlasti.
...
Još jedan širok prostor bez drveća bio je pred njima i prostirao se u velikom krugu i savijao u daljinu s obje strane. Iz njega se dubok jarak gubio u mekoj sjenci, a trava na njegovoj ivici bila je zelena, kao da je još sjajila u znak sjećanja na sunce koje je otišlo. Na drugoj strani dizao se u veliku visinu jedan zeleni zid što je okruživao zeleni brijeg sa mnoštvom zlatnog drveća koje je bilo više od svega što su do tada vidjeli u toj zemlji. Visina mu se nije mogla prosuditi, ali ono se dizalo u suton kao živa kula. U njihovim mnogoslojnim granama i sred lišća koje se neprestano kretalo blistale su bezbrojne svjetlosti, zelene i zlatne i srebrne. Haldir se okrete družini:
„Dobro došli u Caras Galadhon!“ reče on. „Ovo je grad Galadhrima, gdje stoluju Celeborn i Ledi Galadriel, Gospodarica Loriena.[/i]

08.03.2006.

Most Khazad-duma

Evo, sada kad su mi napokon skopčali internet ponovo treba da napišem nešto...

[i]Kakvo je to stvorenje nije se vidjelo: bilo je kao kakva ogromna sjenka u čijem se središtu nalazila tamna prilika, obličja čovjeka možda, a ipak veća; činilo se da su moć i užas u njoj, i da se prostiru ispred nje. Prilika pristupi ivici vatre i svjetlost izbljede kao da se oblak nadnio nad nju. A onda, iz zaleta, ona skoči preko pukotine. Plamenovi zaurlaše naviše da je pozdrave, i uviše se oko nje, a crni dim se zakovitla u vazduhu. Zavijorena griva se upali i svijetljela je iza tog stvora. U desnoj ruci mu je bilo sječivo poput ubadajućeg vatrenog jezika; u lijevoj je držao bič sa mnogo krakova.
„Balrog!Jedan Blarog je došao!“ zavapi Legolas.
Tamna prilika pojuri za njima i zaustavi se pred mostom. Krila su mu bila raširena od zida do zida.
...
Balrog stiže do mosta. Gandalf je stajao nasred luka, oslonjen na palicu u lijevoj ruci, ali u njegovoj drugj ruci blistao je Glamdring, hladan i bijel. Neprijatelj zastade ponovo, licem okrenut njemu, a sjenka oko njega pružala se kao dva ogromna krila. On podiže bič, i remenje zacivli i zapucketa. Vatra mu suknu iz nozdrva. Ali Gandalf je stajao odlučno.
„Ti ne možeš proći“, rekao je on. Orci su stajali nepomično i mrtva se tišina spustila. „Ja sam sluga Tajne Vatre, rukovalac plamena Anorovog. Ti ne možeš proći. Mračna vatra ti neće koristiti, plamenu Uduna! Vrati se u Sjenku! Ti ne možeš proći!“
...
Jednim skokom Balrog naskoči na most. Njegov mač vitlao je i šištao.
...
U tom času Gandalf podiže palicu i uz snažan povik udari most ispred sebe. Palica se prelomi ispade mu iz ruke. Zasljepljujući talas bijelog plamena izbi naviše. Most se raspuče. On se prelomi pred samim Balrogovim nogama i kamen na kome je ovaj stajao surva se u ponor, dok je ostatak visio trepereći kao kakav kameni jezik ispružen u prazninu. Sa užasnim krikom Balrog se sunovrati i njegova sjenka zaroni dole i iščeze. Ali dok je padao on zavitla bičem i remenje ošinu i omota se oko Čarobnjakovih koljena vukući ga do ivice. On se zatetura i pade, hvatajući se uzaludno za kamen, i skliznu u ambis. „Bježite, vi budale!“ povika on i nestade.[/i]

22.02.2006.

Vratnice Morije

[i]Mjesec je sijao na sivom licu kamena, ali neko vrijeme oni nisu mogli da vide ništa drugo. Onda, lagano, na površini kuda su prošle Čarobnjakove ruke, ukazaše se slabe linije poput niježnih žilia srebra u kamenu. Isprva nisu bile ništa više do blijedih niti paučine, tako tanke da su svjetlucale ćudljivo gdje ih je mjesec doticao, ali, malo-pomalo, postajale su čistije, dok se crtež nije mogao naslutiti. Na vrhu, visoko koliko je Gandalf mogao da dosegne, bio je jedan luk od isprepletenih slova vilenjačkog pisma. Ispod, iako su niti bile mjestimice nejasne i slomljene, mogao se razaznati obris jednog nakovnja i čekića nadvišenih krunom sa sedam zvijezda. Ispod njih bila su dva drveta, a svako je nosilo polumjesece. Jasnije od svega - usred vrata stajala je jedna usamljena zvijezda sa mnogo zrakova.
“To su znaci Durinovi!” uzviknu Gimli.
“I tu je drvo Visokorodnih Vilenjaka!” reče Legolas.
“I Zvijezda kuće Feanora”, reče Gandalf. “Oni su načinjeni od ithildina, koji odražava svjetlost zvijezda i mjeseca…”[/i]

18.02.2006.

Firielina pjesma

[i]Ilu Ilúvatar en káre eldain a fírimoin
ar antaróta mannar Valion: númessier.
Toi aina, mána, meldielto - enga morion:
talantie. Melko Mardello lende: márie.
En kárielto eldain Isil, hildin Úr-anar.
Toi írimar. Ilyain antalto annar lestanen
Ilúvatáren. Ilu vanya, fanya, eari,
i-mar, ar ilqa ímen. Írima ye Númenor.
Nan úye sére indo-ninya símen, ullume;
ten sí ye tyelma, yéva tyel ar i narqelion,
íre ilqa yéva nótina, hostainiéva, yallume:
ananta úva táre fárea, ufárea!
Man táre antáva nin Ilúvatar, Ilúvatar[/i]
What will the Father, O Father, give me
enyáre tar i tyel, íre Anarinya qeluva?

The Father made the World for Elves and Mortals
and he gave it into the hands of the Lords. They are in the West.
They are holy, blessed, and beloved: save the dark one.
He is fallen. Melko has gone from Earth: it is good.
For Elves they made the Moon, but for Men the red Sun;
which are beautiful. To all they gave in measure the gifts
of Ilúvatar. The World is fair, the sky, the seas,
the earth, and all that is in them. Lovely is Númenor.
But my heart resteth not here for ever,
for here is ending, and there will be an end and the Fading,
when all is counted, and all numbered at last,
but yet it will not be enough, not enough.
in that day beyond the end when my Sun faileth?

17.02.2006.

Elrondov savjet - Prsten

[i]“Ash nazg durbatulúk,ash nazg gimbatul,
ash nazg thrakatulûk agh burzum-ishi krimpatul.”

Izmjena u Čarobnjakovom glasu je bila zapanjujuća. Iznenada je postao prijeteći,moćan, hrapav poput kamena. Činilo se da neka sjenka prelazi preko Sunca, koje je bilo visoko, trijem za časak potamni. Svi zadrhtaše, a vilenjaci zatisnuše uši.
„Nikada ranije nijedan glas se nije usudio da izusti riječi tog jezika u Imladrisu, Gandalfe Sivi“, reče Elrond, kada je sjenkaminula i skup ponovo disao.
„I nadajmo se da ga nijedan neće izustiti ovdje ponovo“, reče Gandalf...“Iz crnih godina dolaze te riječi koje su kovači Eregiona čuli, i znali da su izdani:

Tri Prstena za prste Kraljeva vilin-vrste pod nebesima što sjaju,
Sedam za vladare Patuljaka u dvoru njihov kamnom,
Devet za Smrtne Ljude koje smrt čeka na kraju,
Jedan za Mračnog Gospodara na njegovom prestolju tamnom
U Zemlji Mordor gdje Sjenke traju.
Jedan Prsten da svima vlada, jedan za svima seže
Jedan prsten da ih sve okupi, i u tamu ih sveže
U zemlji Mordor gdje Sjenke traju[/i]

13.02.2006.

Tom Bombadil - Vala?

Evo ovako piše u Encyclopedia of Arda. Nešto sam previše umoran da bih prevodio, stoga ne zamjerite:(

Was Tom a Vala?
The last of Tolkien's named races (using the term loosely) that might include Tom is that of the Valar, the Powers of the World. A common argument against this is that we know the names of all the Valar, and Tom isn't among them. This doesn't hold water:
"...[the Valar] have other names in the speech of the Elves in Middle-earth, and their names among Men are manifold."
The Silmarillion, Valaquenta

While of Tom himself it is said:
"'[Bombadil] was not then his name. Iarwain Ben-adar we called him, oldest and fatherless. But many another name he has since been given by other folk...'"
Elrond, from The Fellowship of the Ring II 2, The Council of Elrond

It isn't inconceivable, then, that Tom is one of the fourteen known Valar, dwelling incognito in Middle-earth. Though we can't be certain, it seems likely that a Vala would be capable of resisting the power of the Ring, and so that difficulty can be set aside. The 'Vala Hypothesis', though, is not without difficulties of its own, with perhaps the most significant being:
"'Eldest, that's what I am... Tom remembers the first raindrop and the first acorn... He knew the dark under the stars when it was fearless - before the Dark Lord came from Outside.'"

The Fellowship of the Ring I 7, In the House of Tom Bombadil
All of the beings who became Valar existed before Arda was made, so any of them could with justification claim the title 'Eldest'. But Tom says he 'knew the dark under the stars' (that is, he was in the World, not outside it) 'before the Dark Lord came from Outside'. The term 'Dark Lord' is uncertain here - it might apply to either Melkor or Sauron, and both originally came from 'Outside' the World. If he means Melkor, then this is very significant: consider this description of the entry of the Valar into the World, from the original conception of the Silmarillion:
"Now swiftly as they fared, Melko was there before them..."
The Book of Lost Tales, Part I, III The Coming of the Valar and the Building of Valinor
'They' here refers to Manwë and Varda, who were explicitly the first Valar to enter Arda apart from Melko (Melkor). In Tolkien's original conception, then (and there is nothing in the published Silmarillion to contradict this) Melkor was the first being from 'Outside' to enter the World, and yet Tom suggests that he was already here when Melkor arrived!
Admittedly Tom may be referring to Sauron, who must have come to Arda after these great ones, but the phrase 'before the Dark Lord came from Outside' seems to make more sense if he means Melkor (that is, he is referring to an event of cosmic significance, and a specific point in the World's history, which isn't the case with Sauron).
This is only one of the objections to the Vala theory. Another, for example, is that characters who we would expect to recognize a Vala living in their midst (especially Gandalf) don't apparently do so.
There are many other arguments to be made both for and against Tom's status as a Vala. For a more detailed discussion of this topic, and some more concrete conclusions, Eugene Hargrove's fascinating essay Who is Tom Bombadil? is strongly recommended.

09.02.2006.

Gaz Bruinena

Tada vođa Nazgula, koji je upravo bio na pola gaza, ustade prijeteću u uzengijama i podiže ruku. Frodo zanijemi. Osjećao je kako mu jezik prijanja za usta i da mu se srce bori. Mač u ruci mu se prijelomi i ispade iz uzdrhtale šake. Vilin-konj se prope i zafrkta. A prvi od crnih konja bio je već skoro spustio kopito na obalu. U tom času začu se urlanje i huka: šum glasnih voda što kotrljaju mnogo kamenje. Frodo maglovito ugleda rijeku kako se diže ispod njega, a njenim tokom naiđe perjem okićena konjica od talasa. Činilo mu se da bijeli plamenovi trepte na njihovim grebenima, i napola je u mašti vidio bijele jahače na bijelim konjima zapjenušanih griva. Tri jahača koji su se nalazili nasred gaza bijahu nadvladani: iščezoše pokopani nenadano pod pobjesnjelom pjenom. Oni koji su bili pozadi ustuknuše užasnuti. Poslijednjim naporom malaksalih čula Frodo začu povike i činilo mu se da iza Jahača koji su oklijevali na obali vidi jednu blistavu priliku od bijele svijetlosti, a iza nje su jurile male sjenovite prilike vitlajući plamenovima koji su buktali crveno u sivoj izmaglici što je padala nad svijetom. Crni konji ispunjeni ludilom, skačući u strahu naprijed, odnesoše svoje jahače u vodu koja je nadirala. Njihovi prodorni krici utopiše se u urlanje rijeke dok ih je voda odnosila.

08.02.2006.

Okršaj na Weathertopu

[i]…I on navuče Prsten na kažiprst lijeve šake.
Istog časa, iako je sve ostalo bilo kao i prije, nejasno i tamno, one sjenke postadoše stravično jasne. Sada je mogao da vidi ispod njihovih crnih ogrtača. Bilo je tu pet visokih prilika: dvije su stajale na ivici udoline, tri su se kretale naprijed. Na njihovim bijelim licima plamtjele su prodorne i nemilosrdne oči; ispod plašteva bile su duge sive odore; na sivim kosama imali su kacige od srebra; u njihovim usahlim rukama bili su mačevi od čelika. Njihovi pogledi spustiše se na njega i prostrijeliše ga dok su hitali prema njemu. U očajanju, on izvuče mač, a činilo se da on trepti crveno, kao glavnja. Dvije prilike stadoše. Treći je bio viši od ostalih: kosa mu je duga i blistava, a na kacigi je stajala kruna. U jednoj ruci držao je dugi mač, a u drugoj nož; i nož i ruka koja ga je držala sjali su blijedom svjetlošću. On sunu i ustrijemi se na Froda. U tom času Frodo se baci naprijed na tlo, i ču sebe kako uzvikuje glasno: A ELBERETH! GILTHONIEL! Istovremeno udari mačem po nogama svog neprijatelja. Neki kreštav krik zaori se u noći, a on osjeti bol kao da mu strijela od otrovanog leda probija lijevo rame…(bio je proboden Morgul-nožem)[/i]

06.02.2006.

ELVISH TEXTS

Evo jednog linka za sve one koje zanima nešto više o vilenjačkom jeziku - to je stranica na kojoj je neki čikac iz zapadnog nam susjeda izložio tekstove na vilenjačkom, a ima i nekoliko mp3 fajlova na kojima, smijem reći dosta dobro, govori iste.

www.geocities.com/rainalkar

05.02.2006.

Marcirya - posljednja lađa

Men cenuva fánë cirya
métima hrestallo círa
i fairi nécë
ringa súmaryassë
ve maiwi yaimie
Man tiruva fána cirya
wilwarin wilwa,
ëar-celumessen
rámainen elvië
ëar falastala,
winga hlápula
rámar sisílala,
cálë fifírula?
Man hlaruva rávëa súrë
ve tauri lillassië,
ninqui carcaryarra
isilmë ilcalassë,
isilmë pícalassë
isilmë lantalassë
ve loicolícuma;
raumo nurrua,
undumë rúma?
Man cenuva lumbor ahosta
Menel acúna
ambor ruxalannar,
ëar amortala,
undumë hácala,
enwina lúmë
elenillor pella
talta-taltala
atalantië mindonnar?
Man tiruva rácina cirya
ondolissë mornë
nu fanyarë rúcina,
anarpúrëa tihta
axor ilcalannar
métim' auressë?
Man cenuva métim' andúnë?


Tko će vidjeti bijeli brod
S posljednje što obale plovi,
Utvare blijede
U utrobi njegovoj hladnoj
Poput galeba klikčuće?
Tko će gledati bijeli brod,
Kao leptira trepćućeg,
U mora brzacima,
Na krilima zvjezdanim;
More talasajuće,
Krila sjajeća,
Pjene polećuće,
Svijetla blijedeća?
Tko će čuti vjetar što riče
Poput šuma lišća brojnoga,
Kamenje-očnjake škrg'ćuće,
Po mjesečini sjajećoj
Po mjesečini venućoj,
Po mjesečini padajućoj
Poput svijeće mrtvačke;
Glas oluje mumljajući
Bezdan što sporo se vuče?
Tko će vidjeti oblake skupljajuće
Nebo što ponad se svija
Planina kršećih,
Mora 'zdižućeg
Ponora zjapećeg,
Tmina drevna
Onkraj zvijezda
Padajući
Na propale kule
Tko će pogledati brod razbijeni
Na kamenju crnom
Pod nebom slomljenim,
Sunce tmurno trepereće
Nad kostima odsijavajućim
U jutru posljednjem?
Tko će vidjet suton najzadnji

01.02.2006.

Bombadil ponovo...

Obećao sam još par postova o Bombadilu, stoga... Ovdje se radi o tome šta je u stvari bio Tom Bombadil.
Prvo se dolazi do zaključka da on nije bio Čovjek, Patuljak, Hobit, ili bilo kakav smrtnik. Kad smo već tu, odmah možemo otpisati i to da je bio ork, trol, ent, zmaj ili orao!
Njegova velika mudrost, razdarganost, starost i ljubav prema pjesmi daju mu određeno 'vilenjačko' obilježje međutim on sam kaže: Tom je već bio ovdje kada su vilenjaci prešli na zapad. Malo je vjerovatno da bi se Tom ovako izrazio da je bio vilenjak, a usto on je bio nizak i imao je veliku bradu, a zna se da vilenjaci nisu imali brade, osim Cirdrana.
Postoji mogućnost da je Tom bio Maia, poput Gandalfa ili Saurona. Međutim, knjiga kaže da kada je Tom uzeo prsten i stavio ga na prst, on nije iščezao... Kako je to bitno? Pa, Prsten je bio toliko moćan da je mogao uticati čak i na Maiare - Sauron, njegov tvorac, bio je Maia. Gandalf, iako je Maia, ne usuđuje se da dotakne prsten. A Saruman, još jedan član reda Maiara, već je bio podlegao moći Prstena. Dakle, može se slobodno reći da Tom nije Maia.
Postoje i neke tvrdnje da je Bombadil Bog - Illuvatar, tj. Eru. Međutim, Tolkien je fino napisao da ne postoji otjelovljenje Jedinoga, Boga, koji uistinu ostaje udaljen izvan svijeta, i jedino Mu Valari mogu pristupiti direktno (The Letters of J.R.R. Tolkien br 181,1956.g.) Pa, ako nema otjelovljenja Boga, onda Tom zasigurno ne može biti to…
Ostale su još dvije pretspostavke, a to su da je Bombadil bio Duh prirode ili da je bio Vala, ali te su teorije najrazvijenije i njih ću ostaviti za neki drugi put:)

31.01.2006.

Meriadoc Brandybuck

Još mi je ovaj mališa ostao... Da vidimo... Rođen je 2982. od oca Saradoka i majke Esmeralde, a umro iste godine kada i Pippin, valjda!? Za vrijeme Rata zadobio je naklonost Theodena od Marke i postao Majstor Holdwine, vitez Riddermarka. U veća djela koja je učinio tokom života spada učešće u Isengardskom boju, okršaj sa Vješcem-kraljem od Angmara, uloga kapetana odbrambenih snaga Shirea i niz pohoda koje je poduzeo u mladosti protiv pečurki farmera Magotta:)
Ako sam nešto propustio reći, ili ako neko zna neki citat iz knjige koji bi ovdje valjalo navesti, neka slobodno napiše u komentarima.

29.01.2006.

Peregrin Took

Peregrin, ili bih trebao reći Pippin, je treći u ovom hobitskom nizu. Rođen je 2990. od oca Paladina majke Elegantine, i bio je najmlađi od ove četverice. Tokom Rata za Prsten postao je Čuvar Citadele Bijelog Grada i to je zvanje zadržao do kraja života. On i Meriadoc su odigrali važnu ulogu kapetana koji su poveli pobunu protiv Sarumanovih bandita u Shireu. Pošto je poticao iz porodice Tookovih, preuzeo je titulu Thaina - kao nekog namjesnika. Kada je umro stvarno ne znam, ali ovako piše u Dodatku B: Čulo se kasnije da je gospodar Meriadoc došao u Edoras i bio s kraljem Eomerom, prije nego je ovaj umro te jeseni. Onda su on i namjesnik Peregrin otišli u Gondor i proveli ono kratkih godina što im je preostajalo u tom kraljevstvu, dok nisu umrli i bili položeni u Rath Dinen, a kada je umro kralj Aragorn II Elessar njihovi su ležajevi bili postavljeni pokraj njegovog.
„Šta je to?“ uzviknu Gandalf. Osjetio je olakšanje kada je Pippin priznao da je bacio kamen u bunar, ali je bio ljut, i Pippin je vidio kako mu oči sjevaju. „Budalo jedna od Tooka!“ tagunđa on. „Ovo je ozbiljno putovanje, a ne hobitski izlet. Baci se sam unutra slijedeći put, i onda neće biti novih neprijatnosti. Sada miruj!“
Poznato? Ovo sam napisao samo zato što mi je palo na pamet da sam zaboravio da navedem nekoliko njegovih najvažnijih osobina - radoznalost i nepromišljenost na prvom mjestu.

28.01.2006.

Samwise Gamgee

Eh, ovo je jedini od polušana kojeg zaista volim... On potiče iz baštovanske porodice, rođen 1380. od oca Hemfasta i majke Bele. Iako je dosta prost ( da ne kažem poglup ), on je na Putovanju pokazao veliku ljubav i odanost i pokazao šta zapravo znači prijateljstvo. Interesantno je to da iako je bio dosta neuk u nauci, on je ipak volio poeziju, Bilbovu i onu koju je sam smislio. Oženio je Rosi Cotton i imao s njom 13-ero djece. (Dakle sve opcije da su on i Frodo bili 'nastrani', a što često čujem među narodom, otpadaju)
Napustio je Međuzemlju 71.g.četvrtog razdoblja kao poslijednji od Nositelja prstena

27.01.2006.

Frodo Baggins


Stvarno mi je teško nešto napisati nešto hobitima, s obzirom da ih ne volim, ali ipak je red...
Frodo je, u principu, glavni lik knjige i učestvuje u radnji u četiri od šest knjiga( I, II, IV, VI). Rodio se od 22. septembra 2968. od oca Droga i majke Primule, koji su poginuli u nesreći na rijeci 2980. Poslije nesreće Frodo je boravio kod svojih rođaka u Brandy Hallu, a poslije ga je Bilbo uzeo za naslijednika i doveo u Hobitton. Kada je pošao na svoje putovanje Frodo je imao 50 godina, što se samtralo za zrelo doba među hobitima (jer oni su ipak živjeli preko devedest godina). Nikada se nije ženio, a napustio je Međuzemlju 29. septembra 3021.g.
Eto: one down, three to go...

24.01.2006.

Tom Bombadil

…Izbi još jednom pjesma, a onda iznenada, skakućući i igrajući duž staze, pojavi se iznad trski jedan stari iznošeni šešir visokog tjemena, sa dugačkim plavim perom zataknuti za traku. Poslije još jednog skoka i doskoka izađe na vidik neki Čovjek, ili se bar tako činilo. U svakom slučaju, bio je previše veliki i težak za Hobita, mada i ne dovoljno visok za jednog od Velikih Ljudi, ali je stvarao dovoljno buke da bude jedan od njih, koračajući teško u velikim žutim čizmama na debelim nogama i jurišajući kroz travu i rogoz kao krava kad silazi na pojilo On je nosio plavi kaputimao dugu smeđu bradu; oči su mu bile plave i vesele, a lice crveno kao zrela jabuka, izbrazdano u stotinu bora od smijeha. U rukama je na jednom velikom listu, kao na kakvom poslužavniku, nosio malu hrpu bijelih lokvanja…
Tom Bombadil. Šta se još može reći o njemu, osim ovog odlomka iz knjige. Ne zna se šta je, od kada je, zašto je tu i još mnogo stvari. Možda je najbolje citirati njegovu ženu Zlatozrnu koja kaže da ‘On jeste… On jeste kakvim ste ga vidjeli. On je Gospodar šume,vode i brda’
Živio u Staroj šumi, blizu izvora Whithywindla, sa svojom ženom Zlatozrnom, pjevao je čudne pjesme i niko mu nije mogao ništa!? Vilenjaci su ga zvali Iarwain Ben-adar što znači Najstariji i Bez oca. Tolkien je sam rekao: “Čak i u mitskom dobu mora postojati poneka nepoznanica i misterija, kao i uvijek. Tom Bombadil je jedna od njih (naravno, namjerna).” To ustvari daje čar njegovom svijetu i zbog čega on nikada ne može postati dosadan. Međutim, postoje neka nagađanja o Tomovom porijeklu, ali njih ću napisati kasnije
[i]Stari Tom Bombadil je čudne vrste vrsnik;
Žute su mu čizme, svijetloplav mu prsnik[/i]

21.01.2006.

Shire

Od Emyn Beraid-a (Brda Kula) na zapadu, do rijeke Baranduin (Brandywine) na istoku, od Emyn Uial-a (Hills of Evendim) na sjeveru, do Južnih močvari, logično, na jugu, proteže se ova idilična kvazi-država zvana Shire ili Okrug. Kažem kvazi-država jer iako su Hobiti oduvijek priznavali vlast Arnora, nikada nisu aktivno učestvovali u političkom životu i uvijek su imali svog Thaina - poglavara, načelnika, tj. Veoma idilčno mjesto, usuđujem se reći, sa svim onim svojim zelenim livadama, rupama za življenje ( btw zovu se smiali) i sl, brzi potocima i simpatičnim, ali priprostim, hobitima. Do trećeg doba rijetki su uopšte znali da postoji Shire, ali eto na kraju su saznali, i to kako… Uglavnom, nemam šta puno pametovati o Shireu, ali morao sam nekako početi timeline knjige, pa mi se Frodova domovina učinila kao najbolji početak.

19.01.2006.

The Battle for Middle-earth

Iako se radi o jednom običnom RTS-u, i uzimajući u obzir da mnogi uopšte ne vole PC igre, ova je igra ipak zaslužila da se spomene. Gameplay je isti kao i kod Warcrafta ili Codename: Panzers, ali ova igra ima nešto posebno, što ostale strategije nemaju: LOTR tematiku - i samo to je čini dobrom. Elecrtonic Arts se potrudio da bitke (Helm’s Deep, Pelennor Fields) izgledaju pravo moćno i masivno (nigdje drugo nećete sresti tako veliki broj jedinica na ekranu). Sve u svemu jedan pažnje vrijedan naslov, sa svojim nastavkom koji izlazi uskoro (ili je već izašao, neznam)… A evo minimalne kompjuterske konfiguracije koja je potrebna da bi se moglo poći u rat protiv Saurona:
PC 1.3 GHz
256 MB RAM
32 MB Grafička kartica,
uz napomenu, da ako stvarno hoćete da vidite vrhunske detalje koje je EA spremila, onda trebate posjedovati 19" monitor (1600x1200 rezolucija)

18.01.2006.

Dungeons & Dragons

Bezveze sasvim prelistavam ove blogove kad ugledam nešto poznato - Dungeons&Dragons, na određenom mjestu, trenutno nebitnom. Dakle Dungeons&Dragons je igra, mogu reći, veoma zanimljiva. Za nju je potreban samo papir, olovka, set posebnih kockica i mnogo mašte, a uz poznavanje pravila i dobro društvo, zabava je neizostavna. Princip je vrlo jednostavan: jedan čovjek vodi avanturu i on se zove Dungeon Master, dok su ostali igrači koji imaju svog lika i kojeg, hajdemo reći, ‘glume’, a to je tzv. roleplay - odatle i naziv za žanr PC igara RPG (Role Playing Game). Dungeon Master tu igra ulogu kompjutera, tj. on postavlja izazove koje igrači moraju prevazići… Ovo sam napisao sasvim bezveze, čisto iz razloga zato što i sam igram D&D i mislim da je odlična igra. Kakve to veze ima sa Prstenovima? I nema baš, ali u ovoj igri se da napraviti avantura u Međuzemlji, sa svim likovima i mjestima i raznim ostalim fazonima… Gore sam samo ugrubo napisao od čega se igra sastoji. Ne vjerujem da će se neko zainteresovati za igru, ali ako ima neko koga zanima neka slobodno napiše to u komentarima, a ja ću detaljnije da objasnim pravila i sistem igre.Eto…

17.01.2006.

Saruman

Saruman je došao na Međuzemlju oko 1000.g.Trećeg Doba kao jedan od 5 Istaria, tj. čarobnjaka. Osim njega tu u još bili Gandalf, Radagast i još dvojica koji se spominju samo kao Plavi Čarobnjaci. Kao i svi Istariji, Saruman je bio Maiarskog roda i njegovo ime u Valinoru je bilo Curumo ( ime koje u svojoj osnovi sadrži ‘Curu’ - vještina ), a on je bio jedan od Maiara Aulea ( isto kao i Sauron nekada davno), međutim priča o Čarobnjacima slijedi malo docnije…
Kada je došao na Smrtne obale, njega su smatrali vođom ovog reda, što je Saruman Bijeli i bio u početku. Ali ubrzo je on je zaboravio svoj uzvišeni zadatak, i postavši gord i nestrpljiv i zaljubljen u moć, pokušao je da nametne svoju volju silom i da istisne Saurona (sa mjesta Mračnog gospodara); ali ovaj je zaveo ovaj mračni duh, moćniji od njega.
Istina je bila da je on, još od dana kada su došli i kada je Cirdran dao Naryu Gandalfu a ne njemu, osjećao veliku zavist ali i strah od Gandalfa - vjerovatno zato što je osjećao da je Mithrandir mnogo moćniji i mudriji nego što se čini, moćniji čak i od njega. On je bio veoma učen u sve tajne nauke, historijske činjenice o Gondoru, ali najviše su ga zanimala moćna oružja, prije svega Prstenovi. Kada je 3000.g.t.d. iskoristio palantir i bio uhvaćen u Sauronove mreže, okrenuo se u potpunosti na mračnu stranu. Utvrdio je Isengard, nagomilao vojsku, i naposlijetku napao Rohan, ali bio je poražen i ubijen je u Shireu 3019.g.t.d.
Oni pogledaše naviše,…, i vidješe jednu priliku kako stoji uz rešetku gledajući naniže u njih: jedan stari čovjek umotan u ogrtač čiju boju nije bilo lako odrediti, jer se mijenjala kad bi pokrenuli oči ili kad bi se on pokrenuo. Njegovo lice je bilo izduženo, sa visokim čelom, i imao je duboke tamne oči u koje se teško moglo proniknuti iako mu je izraz sada bio ozbiljan i dobrohotan i malo umoran. Kosa i brada su mu bile bijele, ali oko usana i ušiju još su se ukazivale crne vlasi… Iznenada on progovori glasom što je bio dubok i melodičan; već sam zvuk mu je opčinjavao. Oni koji su neoprezno slušali taj glas rijetko su mogli da saopšte riječi koje su čuli. Većinom su se sjećali da je bilo uživanje čuti taj glas kako govori; sve što je bilo rečeno izgledalo je mudro i razborito…

16.01.2006.

Quenya text No 1

Postoji veoma mali broj tekstova na kvenijskom koje je Tolkien
napisao a da su meni dostupni. Ovo dole je jedan od četiri. Sam Tolkien je bio veoma religiozan čovjek, katolik naravno, i ovo je njegov prijevod Očenaš na spomenuti vilenjački jezik:

[i]Átaremma i ëa han ëa,
na aire esselya,
aranielya na tuluva,
na care indómelya cemende tambe Erumande.
ámen anta síra ilaurëa massamma,
ar ámen apsene úcaremmar
sív' emme apsenet tien i úcarer emmen.
Álame tulya úsahtienna,
mal áme etelehta ulcullo.
Násie [/i]

Oče naš koji jesi na nebesima
neka se sveti ime tvoje,
neka dođe kraljevstvo tvoje,
neka bude volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji.
Kruh naš svagdanji daj nam danas,
i oprosti nam dugove naše
kako i mi opraštamo dužnicima svojim,
i ne uvedi nas u iskušenje,
nego izbavi nas od zloga.
Amen

15.01.2006.

Nešto o imenima Hobita i jedna pjesmica

Dugo živjeli Polušani! Slavite ih slavom velikom!
Cuio i Pherian anann! Aglar’ni Pheriannath!
Slavite ih slavom velikom, Froda i Samwisea!
Daur a Berhael, Conin e Annun! Eglerio!
Slavite ih!
Eglerio!
A laita te, laita te! Andave laituvalmet!
Slavite ih!
Cormacolindor, a laita tarienna!
Slavite ih, Nosioce Prstena, slavite ih slavom velikom!


Od početka pa sve do 6.stiha ove pjesme koristi se sindarski jezik, dok je 7. stih, pa nadalje, na kvenijskom jeziku. Možda je interesantno primjetiti da su Frodo i Sam prevedeni kao Daur i Barhael. Tolkien je jednom prilikom rekao da je on samo prevodilac Crvene Knjige Zapadnih Strana i da su imena hobita i sva ‘engeleska’ imena samo prijevodi sa westrona ( zajedničkog jezika Međuzemlje). Pa tako hobiti ne bi razumjeli samu riječ ‘hobit’ već bi oni sebe nazivali kudukan. Imena Froda, Sama, Meriadoca i Peregrina u originalu glase Maura, Banazir, Kalimac i Razanur, respektivno. Daur i Barhael su, vjerovatno, njihova imena prilagođena ‘finijem’ vilenjačkom jeziku

15.01.2006.

Gollum

Bio bi red da se kaže nešto i o Gollumu. To je bio jedan srodnik hobita, vjerovatno pripadnik polušanskog plemena stoora koji su se nastanili pokraj Anduina i postali ribarski narod. Pretpostavlja se da je Smeagol rođen 2440.g.Trećeg Doba. Njegovo prvo pojavljivanje u Historiji Međuzemlje je 2463.g. kada je ubio svog prijatelja Deagola i ukrao Jedinstveni Prsten. Poslije toga se sakrio u nekim tunelima u Maglenim planinama, sve dok se nije susreo sa Bilbom i izgubio Prsten, što ga je uplelo u zbivanja Rata za Prsten. Gollum je poginuo 25.marta 3019.g.Trećeg Doba. Živio je skoro 600 godina, što je naravno previše za jednog hobita, ali se objašnjava kao posljedica djelovanja Prstena. Još treba reći da ime Gollum nema nikakvo značenje, već se povezuje sa krkljavim zvukom kakav je dotični ispuštao.Interesantono je, iako je Golum prilično negativan lik i, usto, podosta ružan (barem meni), mnogima je on najdraži lik iz knjige i filma!? (Recimo,od desetak mojih prijatelja koji su pročitali knjigu šest ih 'navija' za Golluma, dva za Legolasa, jedan za Sarumana, a jedan za Theodena. Ja lično volim Aragorna)
Niz glatko lice strmeni,...,kretala se jedna mala crna prilika tankih udova isturenih upolje. Možda su joj mekane pipkave šake i nožni prsti nalazili pukotine i oslonce koje nikakav Hobit ne bi mogao vidjeti ili upotrijebiti, ali izgledalo je kao da prsto gmiže dole na ljepljivim jastučićima kao neka velika šunjava stvar od soja insekata. I to je još silazilo glavom naniže, kao da njušenjem nalazi put. S vremena na vrijeme to je dizalo glavu, okrećući je sasvim unazad na svom dugom mršavom vratu, i Hobiti su viđali dva blijeda odblijeska svjetlosti - oči koje su za časak treptale na mjesečini, da bi ih ubrzo nanovo prekrili kapci.

14.01.2006.

Narsil - Anduril

Narsil, mač Elendilov, iskovao je Telchar, patuljak iz Nogroda u Prvom Dobu., najvjerovatnije negdje u četvrtom ili petom stoljeću. Narsil je slomljen u Ratu Posljednjeg Saveza u trenutku kada je umro Elendil, ali Isildur je iskoristio krhotine ovog mača da odsječe Prsten sa Sauronove ruke. Krhotine su eventualno dospjele do Imladrisa, i postale baština Kuće Isildurove. Tokom Rata za Prsten mač je prekovan a nosio ga je Elendilov daleki potomak Aragorn, koji ga je preimenovao u Anduril.
Ime Narsil nije čisto gramatičko i ima simboličku vrijednost. Naime, sastoji se od dva osnovna korijena, bez afiksa i to: NAR - vatra i SIL - bijela svjetlost . Time su predstavljena dva najveća nebeska svjetla, dva najveća neprijatelja tame i zla, Sunca (Anar) i Mjesec (Isil). Anduril znači Plamen Zapada (Flame of the West). Prema mojem skromnom znanju kvenijskog jezika to dolazi od andu - neka forma riječi 'zapad' i ril - plamen? Ako neko zna fino objasniti slobodno neka napiše:)

14.01.2006.

Glamdring - Gandalfov mač

Glamdring - iskovan u Prvom Dobu, negdje između 126. i 510. godine, u Gondolinu, za kralja Turgona. Gandalf ga je pronašao u maju ili junu 2941.g. Trećeg Doba, a s Gandalfom je, najvjerovatnije, otišao na Zapad 29.septembra 3021.g.
Glamdring je mač o kome se zna jako malo. Poznato je da je izazivao ogromni strah koda Orka. Turgon ga je nosio u samo dvije bitke ( mora da je dobro mahao mačem kada je on ostao zapamćen 6000 godina kasnije. Najpoznatija činjenica je da je Gandalf koristio Glamdringa u bici sa Balrogom. Međutim, kako je mač preživio propast vrha Celebdila, to je neobjašnivo.( U knjizi je rečeno da je Gandalf donešen u Lorien bez odjeće, potpuno nag...Možda je Gwaihir pronašao mač i spasio ga?) Sve u svemu, ime mu znači Foe-hammer, malj-protivnika ili sl. na našem jeziku. Međutim, bukvalni prijevod članka glam iz imena mača ne znači foe, tj.protivnik. Glamdring dolazi od glamoth-dring, prijevoda Malj-bučne gomile,a glamoth je vilenjačka riječ za Orke.

12.01.2006.

Namarie - Galdarielina pjesma

[i]Ai! laurië lantar lassi súrinen,
Yéni únótimë ve rámar aldaron!
Yéni ve lintë yuldar avánier
mi oromardi lisse-miruvóreva
Andúnë pella, Vardo tellumar
nu luini yassen tintilar i eleni
ómaryo airetári-lírinen.

Sí man i yulma nin enquantuva?

An sí Tintallë Varda Oiolossëo
ve fanyar máryat Elentári ortanë
ar ilyë tier undulávë lumbulë;
ar sindanóriello caita mornië
i falmalinnar imbë met, ar hísië
untúpa Calaciryo míri oialë.
Sí vanwa ná, Rómello vanwa, Valimar!

Namárië! Nai hiruvalyë Valimar.
Nail elyë hiryva. Namárië![/i]


Ne znam staviti u stihove, ali evo ovako: Ah! Poput zlata pada lišće na vjetru, duge godine bez broja kao krila drveća! Duge godine su prošle kao hitri napici slatke medovine u ponositim dvoranama Zapada, pod plavim svodovima Varde gdje zvijezde podrhtavaju u pjesmi njenog glasa, posvećenog i kraljevskog. Ko će mi sada ponovo napuniti ovu čašu? Jer sada je Svetiteljka, Varda, Kraljica zvijezda, sa Planine vječne bjeline, podigla ruke kao oblake, i sve su staze utonule duboko u sjenku; a iz sive zemlje tama leži na zapjenušanim talasima među nama, I magla pokriva dragulje Calacyrie zauvjek! Zbogom! Možda ćeš ti naći Valimar. Možda ćeš ga čak I ti naći. Zbogom!

11.01.2006.

Kvenijski jezik

A evo nekih primjera kvenijskog jezika.

Lacho Calad! Dregho morn! - Bljesni svjetlosti! Bježi tamo! (Ratni povik ljudi od Dor Lomina)
Utulie'n aure! Aiya Eldalie ar Atanatari, utulie'n aure! - Stigao je dan! Gledaj, narode Eldara i Otaca Ljudi, stigao je dan! (...reče Fingon kada je vidio vojsku brata Turgona kako dolazi iz skrivanja...)
Auta i lome! - Noć prolazi! (...a ovako povikaše Fingonovi vojnici)
Vanda sina termaruva Elenna noreo alcar enyalien ar Elendil Voronde voronwe. Nai tiruvantes i harar mahalmassen mi Numen ar i Eru i or ilye mahalmar ea tennoio! - Ova zakletva će stajati u sjećanje na slavu Zemlje Zvijezde i u vjeru u Elendila Vjernog, i nju će zauvijek čuvati oni koji sjede na svojim prijestoljima na Zapadu i onaj Jedini (Eru) koji je iznad svih prijestolja! (Cirionova zakletva Eorlu Mladom)
Nai yarvaxëa rasselya taltuva notto-carinnar! - Neka se tvoj krvavi vrh sruči na neprijatelje! ( Kaže Saruman kada stoji na vrhu Izengarda i šalje one oblake prema Družini koja prelazi planinu - u filmu, naravno!)
Elen síla lúmenn' omentielvo - zvijezda sjaji nad časom našeg susreta (ne znam baš dobro prevesti, ali ovo je vilenjački pozdrav i evo ga na engleskom u originalu:a star shines upon the hour of our meeting )

11.01.2006.

Jezici Međuzemlje

Sam Tolkien je jednom prilikom izjavio: „Želio sam da ...(napišem nastavak za Hobita i dovršim mitove starih dana)... za sopstveno zadovoljstvo, i imao sam malo nade da će se drugi zainteresovati za ovaj rad, naročito stoga što je on po nadahnuću bio prvenstveno lingvistički, i započet da bi se pribavila neophodna historijska pozadina za vilenjačke jezike.
Znači, bio bi red reći par riječi o tim vilenjačkim jezicima, ili bolje rečeno jezicima Međuzemlje. Neki od njih (2) su otpuno formirani jezici koji se manje-više mogu koristiti bez problema, neki su polovično završeni, a par njih se sastoji od kratke liste riječi.
Kvenijski i Sindarski su čitavi jezici. Kvenijski (org.Quenya) je bio jezik vilenjaka iz Amana i postoji dosta zapisa u samoj knjizi GP. Sindarski jezik su koristili Sivi vilenjaci - sindari, isto sa par zapisa u Tolkienovim tekstovima (moguće je da ga koristi Legolas u filmu). U grupu „polovičnih“ jezika spadaju Patuljački (khuzdul), adunaic (numenorejski), ilkorinski (neka preteča kvenijskog, ili sindarskog, nisam siguran). Doriathanski i Nandorinski (jezici Doriatha i zelenih vilenjaka, praotraca Ghladrima) su negdje na prelazu jer imaju svoje riječi, ali nemaju gramatiku (vjerujem da se može primjeniti gramatika sindarskog?). Jezik Orka, Crni Jezik Mordora, te Entovski jezik postoje samo u rijetkim primjerima.

11.01.2006.

Christopher Tolkien

Poslijednji živi sin J.R.R. Tolkiena rođen 21.Novembra 1924.g. u Leedsu, Engleska. Pohađao Oxfordski univerzitet, bio pilot RAF-a u II svjetskom ratu, a poslije i profesor engleskog jezika na Oxfordu. Nakon što je J.R.R.Tolkien preminuo 1973.g. Christopher Tolkien je preuzeo odgovornost organiziranja raznih testova, koje je njegov otac napisao, u knjige. Pa tako, sva posthumna izdanja koja sam naveo dolje u biografiji J.R.R.Tolkien priredio je Christopher Tolkien. Neko je pitao odakle mi spisak ovih djela: pa piše u tolkienovoj biografiji, nisam pročitao ništa osim Silmariliona i Nedovršenih priča, ne vjerujem da ih kod nas ima, ali siguran sam da valjaju (ipak ih je napisao Tolkien!) ((((Na netu ovaj spisak možeš naći kada upišeš Christopher Tolkien, pa onda pregledaš prvih pet-šest opcija)))))

05.01.2006.

John Ronald Reuel Tolkien

1892. John Ronald Reuel se rodio 3.januara u Bloemfonteinu u Južnoj Africi.
1895. Majka, Mable Tolkien, vodi djecu nazad u Birmingham u Engleskoj. Otac, Arthur Tolkien, umire u Africi.
1900. Ronald kreće u osnovnu školu King Edward.
1904. Majka umire od dijabetesa u 34.godini.
1905. Braća se sele u dom svoje teke u Birmingham.
1908. Ronald upisuje prvi semestar na Oxfordu
1914. Ronald se vjeri sa svojom ljubavi iz djetinstva, Edith Bratt. SA početkom I svjetskog rata vraća se u Oxford da završi studije.
1915. Postiže najbolje rezultate na ispitu iz engleskog jezika i literature. Prijavljuje se u lankaširske strijelce.
1916. Ženi se sa Edith Bratt. Odlazi u rat u Francusku. Učestvuje u bici na Somi kao drugi poručnik. Vraća se u Englesku povrijeđen udarom granate.
1917. Tokom oporavka počinje da piše Silmarilion. Rađa mu se prvi sin John.
1918. Unapirjeđen u prvog poručnika i smješten u Statfordshireu. Rat se završava. Vraća se sa porodicom u Oxford i pridružuje se redakciji New English Dicitionary.
1919. Radi kao honorarni profesor na Oxfordu.
1920. Dobija posao lektora na Katedri za engleski jezik na Univerzitetu u Leedsu. Rađa mu se drugi sin Michael.
1924. Postaje profesor engleskog jezika na Univerzitetu u Leedsu. Rađa mu se treći sin Christopher.
1925. Tolkien i E.V.Gordon objavljuju knjigu Sir Gawain and the Green Knight: Tolkien postavljen za profesora Anglosaksonske katedre na Oxfordu.
1926. Počinje njegovo druženje sa K.S.Luisom
1929. Rađa mu se kćerka Prisila.
1936. Tolkien završava Hobita i održava svoje predavanje Beowulf:čudovišta i kritičari.
1937. Hobit je objavljen. Tolkien počinje sa pisanjem nastavka, iz čega nastaje Gospodar Prstenova.
1939. Tolkien drži predavanje na temu Vilinskih priča. Tokom rata on neumorno radi na Gospodaru prstenova.
1947. Dio rukopisa Gospodara prstenova je poslan izdavačima.
1948. Gopsodar prstenova je završen.
1949. Objavljen je Farmer Giles of Ham
1954. Objavljena prva dva toma Gospodara prstenova.
1955. Objavljen treći tom Gospodara prstenova.
1959. J.R.R.Toklien odlazi u mirovinu.
1962. Pojavljuju se Avanture Toma Bombadila.
1964. Objavljeno je Drvo i list.
1965. Pojavom američkog izdanja Gospodara prstenova započinje kult ovog romana.
1968. Tolienovi sele u Pool blizu Bornmoutha.
1971. Edith Tolkien umire u 82.godini.
1972. Tolkien se vraća u Oxford i prima priznanje od same kraljice.
1973. John Ronald Reuel Tolkien umire 2.septembra u 81.godini.

Posthumna izdanja:

1977. Silmarilion
1980. Nedovršene priče Numenora i Međuzemlje
1981. Pisma J.R.R.Tolkiena
1983. Istorija Međuzemlje: Knjiga izgubljenih priča
1984. Istorija Međuzemlje: Knjiga izgubljenih priča – drugi dio
1985. Istorija Međuzemlje:Balade Belerianda
1986. Istorija Međuzemlje:Stvaranje Međuzemlje
1987. Istorija Međuzemlje:Izgubljeni put i drugi spisi
1988. Istorija Međuzemlje:Povratak sjenke
1989. Istorija Međuzemlje:Izdaja Isengarda
Istorija Međuzemlje: Rat za prsten


GOSPODAR PRSTENOVA
EORED
32809

Beacons of Minas Tirith

Songs of Eldamar
BEREN AND TINUVIEL

The leaves were long, the grass was green,
The hemlock-umbels tall and fair,
And in the glade a light was seen
Of stars in shadow shimmering.
Tinúviel was dancing there
To music of a pipe unseen,
And light of stars was in her hair,
And in her raiment glimmering.

There Beren came from mountains cold,
And lost he wandered under leaves,
And where the Elven-river rolled
He walked alone and sorrowing.
He peered between the hemlock-leaves
And saw in wonder flowers of gold
Upon her mantle and her sleeves,
And her hair like shadow following.

Enchantment healed his weary feet
That over hills were doomed to roam;
And forth he hastened, strong and fleet,
And grasped at moonbeams glistening.
Through woven woods in Elvenhome
She lightly fled on dancing feet,
And left him lonely still to roam
In the silent forest listening.

He heard there oft the flying sound
Of feet as light as linden-leaves,
Or music welling underground,
In hidden hollows quavering.
Now withered lay the hemlock-sheaves,
And one by one with sighing sound
Whispering fell the beachen leaves
In the wintry woodland wavering.

He sought her ever, wandering far
Where leaves of years were thickly strewn,
By light of moon and ray of star
In frosty heavens shivering.
Her mantle glinted in the moon,
As on a hill-top high and far
She danced, and at her feet was strewn
A mist of silver quivering.

When winter passed, she came again,
And her song released the sudden spring,
Like rising lark, and falling rain,
And melting water bubbling.
He saw the elven-flowers spring
About her feet, and healed again
He longed by her to dance and sing
Upon the grass untroubling.

Again she fled, but swift he came.
Tinúviel! Tinúviel!
He called her by her elvish name;
And there she halted listening.
One moment stood she, and a spell
His voice laid on her: Beren came,
And doom fell on Tinúviel
That in his arms lay glistening.

As Beren looked into her eyes
Within the shadows of her hair,
The trembling starlight of the skies
He saw there mirrored shimmering.
Tinúviel the elven-fair,
Immortal maiden elven-wise,
About him cast her shadowy hair
And arms like silver glimmering.

Long was the way that fate them bore,
O'er stony mountains cold and grey,
Through halls of iron and darkling door,
And woods of nightshade morrowless.
The Sundering Seas between them lay,
And yet at last they met once more,
And long ago they passed away
In the forest singing sorrowless

SING ALL YE PEOPLE!

Sing now, ye people of the Tower of Anor,
for the realm of Sauron is ended for ever,
and the Dark Tower is thrown down.

Sing and rejoice, ye people of the Tower of Guard,
for your watch hath not been in vain,
and the Black Gate is broken,
and your King hath passed through,
and he is victorious.

Sing and be glad, all ye children of the West,
for your King shall come again,
and he shall dwell among you
all the days of your life.

And the Tree that was withered shall be renewed,
and he shall plant it in high places,
and the City shall be blessed.

Sing all ye people!


DURIN

The world world was young, the mountains green,
No stain yet on the Moon was seen,
No words were laid on stream or stone,
When Durin woke and walked alone.
He named the nameless hills and dells;
He drank from yet untasted wells;
He stooped and looked in Mirrormere,
And saw a crown of stars appear,
As gems upon a silver thread,
Above the shadow of his head.
The world was fair, the mountains tall,
In Elder Days before the fall
Of mighty Kings in Nargothrond
And Gondolin, who now beyond
The Western Seas have passed away:
The world was fair in Durin's Day.

A king he was on carven throne
In many-pillared halls of stone
With golden roof and silver floor,
And runes of power upon the door.
The light of sun and star and moon
In shining lamps of crystal hewn
Undimmed by cloud or shade of night
There shown forever far and bright.

There hammer on the anvil smote,
There chisel clove, and graver wrote;
There forged was blade and bound was hilt;
The delver mined the mason built.
There beryl, pearl, and opal pale
And metel wrought like fishes' mail,
Buckler and corslet, axe and sword,
And shining spears were laid in horde.

Unwearied then were Durin's folk;
Beneath the mountains music woke:
The harpers harped, the minstrels sang,
And at the gates the trumpets rang.

The world is grey, the mountains old,
The forge's fire is ashen-cold;
No harp is wrung, no hammer falls:
The darkness dwells in Durin's halls;
The shadow lies upon his tomb
In Moria, in Khazad-dûm.
But still the sunken stars appear
In dark and windless Mirrormere;
There lies his crown in water deep,
Till Durin wakes again from sleep.


THE FALL OF FINGOLFIN

In that vast shadow once of yore
Fingolfin stood: his shield he bore
with field of heaven's blue and star
of crystal shining pale afar.
In overmastering wrath and hate
desperate he smote upon that gate,
the Gnomish king, there standing lone,
while endless fortresses of stone
engulfed the thin clear ringing keen
of silver horn on baldric green.
His hopeless challenge dauntless cried
Fingolfin there: 'Come, open wide,
dark king, you ghatsly brazen doors!
Come forth, whom earth and heaven abhors!
Come forth, O monstruous craven lord,
and fight with thine own hand and sword,
thou wielder of hosts of banded thralls,
thou tyrant leaguered with strong walls,
thou foe of Gods and elvish race!
I wait thee here. Come! Show thy face!'

Then Morgoth came. For the last time
in those great wars he dared to climb
from subterranean throne profound,
the rumour of his feet a sound
of rumbling earthquake underground.
Black-armoured, towering, iron-crowned
he issued forth; his mighty shield
a vast unblazoned sable field
with shadow like a thundercloud;
and o'er the gleaming king it bowed,
as huge aloft like mace he hurled
that hammer of the underworld,
Grond. Clanging to ground it tumbled
down like a thunder-bolt, and crumbled
the rocks beneath it; smoke up-started,
a pit yawned, and a fire darted.

Fingolfin like a shooting light
beneath a cloud, a stab of white,
sprang then aside, and Ringil drew
like ice that gleameth cold and blue,
his sword devised of elvish skill
to pierce the flesh with deadly chill.
With seven wounds it rent his foe,
and seven mighty cries of woe
rang in the mountains, and the earth quook,
and Angband's trembling armies shook.

Yet Orcs would after laughing tell
of the duel at the gates of hell;
though elvish song thereof was made
ere this but one - when sad was laid
the mighty king in barrow high
and Thorndor, Eagle of the sky,
the dreadful tidings brought and told
to mourning Elfinesse of old.
Thrice was Fingolfin with great blows
to his knees beaten, thrice he rose
still leaping up beneath the cloud
aloft to hold star-shining, proud,
his stricken shield, his sundered helm,
that dark nor might could overwhelm
till all the earth was burst and rent
in pits about him. He was spent.
His feet stumbled. He fell to wreck
upon the ground, and on his neck
a foot like rooted hills was set,
and he was crushed - not conquered yet;
one last despairing stroke he gave:
the mighty foot pale Ringil clave
about the heel, and black the blood
gushed as from smoking fount in flood.

Halt goes for ever from that stroke
great Morgoth; but the king he broke,
and would have hewn and mangled thrown
to wolves devouring. Lo! from throne
that Manwë bade him build on high,
on peak unscaled beneath the sky,
Morgoth to watch, now down there swooped
Thorndor the King of Eagles, stooped,
and rending beak of gold he smote
in Bauglir's face, then up did float
on pinions thirty fathoms wide
bearing away, though loud they cried,
the mighty corse, the elven-king;
and where the mountains make a ring
far to the south about that plain
where after Gondolin did reign,
embattled city, at great height
upon a dizzy snowcap white
in mounded cairn the mighty dead
he laid upon the mountain's head.
Never Orc nor demon after dared
that pass to climb, o'er which they stared
Fingolfin's high and holy tomb,
till Gondolin's appointed doom.

ALL THAT IS GOLD DOES NOT GLITTER!

All that is gold does not glitter,
Not all those who wander are lost;
The old that is strong does not wither,
Deep roots are not reached by the frost.
From the ashes a fire shall be woken,
A light from the shadows shall spring;
Renewed shall be blade that was broken,
The crownless again shall be king

THEODEN

From dark Dunharrow in the dim morning
with thane and captain rode Thengel's son:
to Edoras he came, the ancient halls
of the Mark-warden mist-enshrouded;
golden timbers were in gloom mantled.
Farewell he bade to his free people,
hearth and high-seat, and the hallowed places,
where long he had feasted ere the light faded.
Forth rode the king, fear behind him,
fate before him. Fealty kept he;
oaths he had taken, all fulfilled them.
Forth rode Theoden. Five nights and days
east and onward rode the Eorlingas
through Folde and fenmarch and the Firienwood,
six thousand spears to Sunlending,
Mundburg the mighty under Mindolluin,
Sea-kings' city in the South-kingdom
foe-beleaguered, fire-encircled.
Doom drove them on. Darkness took them,
horse and horseman; hoofbeats afar
sank into silence: so the songs tell us.

LAMENT OF PELLENOR

We heard of the horns in the hills ringing,
the swords shining in the South-kingdom.
Steeds went striding to the Stoningland
as wind in the morning. War was kindled.
There, Theoden fell, Thengling mighty,
to his golden hall and green pastures
in the Northern fields never returning,
high lord of the host. Harding and Guthlaf,
Dunhere and Deorwine, doughty Grimbold,
Herefara and Herubrand, Horn and Fastred,
fought and fell there in a far country:
in the Mounds of Mundburg under mould they lie
with their league-fellows, lords of Gondor.
Neither Hirluin the Fair to the hills by the sea,
nor Forlong the old to the flowering vales
ever, to Arnach, to his own country
returned in triumph; nor the tall bowmen,
Derufin and Duilin, to their dark waters,
meres of Morthond under mountain-shadows.
Death in the morning and at day's ending
lords took and lowly. Long now they sleep
under grass in Gondor by the Great River.
Grey now as tears, gleaming silver,
red then it rolled, roaring water:
foam dyed with blood flamed at sunset;
as beacons mountains burned at evening;
red fell the dew in Rammas Echor

LORIEN

In Dwimordene, in Lorien
Seldom have walked the feet of men,
Few mortal eyes have seen the light
That lies there ever, long and bright.
Galadriel! Galadriel!
Clear is the water of your well;
White is the stars in your white hand;
Unmarred, unstained is leaf and land
In Dwimordene, in Lorien
More fair than thoughts of Mortal Men.

FINROD

He chanted a song of wizardry,
Of piercing, opening, of treachery,
Revealing, uncovering, betraying.
Then sudden Felagund there swaying
Sang in answer a song of staying,
Resisting, battling against power,
Of secrets kept, strength like a tower,
And trust unbroken, freedom, escape;
Of changing and of shifting shape
Of snares eluded, broken traps,
The prison opening, the chain that snaps.
Backwards and forwards swayed their song.
Reeling and foundering, as ever more strong
The chanting swelled, Felagund fought,
And all the magic and might he brought
Of Elvenesse into his words.
Softly in the gloom they heard the birds
Singing afar in Nargothrond,
The sighing of the Sea beyond,
Beyond the western world, on sand,
On sand of pearls in Elvenland.
Then the gloom gathered; darkness growing
In Valinor, the red blood flowing
Beside the Sea, where the Noldor slew
The Foamriders, and stealing drew
Their white ships with their white sails
From lamplit havens. The wind wails,
The wolf howls. The ravens flee.
The ice mutters in the mouths of the Sea.
The captives sad in Angband mourn.
Thunder rumbles, the fires burn —-
And Finrod fell before the throne.

GIL-GALAD

Gil-galad was an Elven-king.
Of him the harpers sadly sing:
The last whose realm was fair and free
Between the mountains and the sea.

His sword was long, his lance was keen.
His shining helm afar was seen.
The countless stars of heaven's field
Were mirrored in his silver shield.

But long ago he rode away,
And where he dwelleth none can say.
For into darkness fell his star;
In Mordor, where the shadows are.

THE ROAD GOES EVER ON
The Road goes ever on and on
Down from the door where it began.
Now far ahead the Road has gone,
And I must follow, if I can,
Pursuing it with eager feet,
Until it joins some larger way
Where many paths and errands meet.
And whither then? I cannot say.


Powered by Blogger.ba